Napaljena Zagrepčanka i njen muž su me oteli i strpali u auto, shvatio sam da je to kraj

Bilo je to subotnje popodne u studentskom domu na Šari kao i svako drugo. Kad si pomalo čudna i nedruželjubiva osoba, nemaš curu i stalno visiš pred kompom, a nešto bi trošio, jel. Dobro, ajde, lažem. Imaš curu, ali je povremeno varaš.
Dakle, hormoni ključaju, napet si i samo se želiš isprazniti u nekoga. Rješenje? Dejting sajt!!! Onaj dejting sajt na koji ideš svaki božji dan i zadovoljavaš se gledajući fotke mladiih Zagrepčanki (koje su vjerojatno pokradene s neta), nadajući se da ćeš u moru fejk profila, bolesnih gejeva i profilnih s ružnim muškim spolnim organima naći neku stvarnu slatkicu spremnu za akciju bez previše upoznavanja.

Skrolam tako po oglasima, uglavnom pederi s bolesnim fetišima, mislim si, pa ajde, nisi toliko jadan da se sad ideš pederisati baš. Bar još. Naći će se nešto valjda. U tom trenu, pogled mi pada na oglas jednog para.
Ona 35, on 42, na profilnoj mrak crnka u samostojećima s čipkastim seksi gaćicama, potpuno golih grudi. I to kakvih! Čitam dalje i ne vjerujem: ‘Bok, mi smo ozbiljan par ona 35 / on 42, ovdje tražimo obdarenog dečka, poželjno mlađeg studenta za upoznavanje i akciju u troje. Ne javljaj se bez dokaza obdarenosti i broja mobitela.’
Pa kao stvoren sam za njih!
Ajmo okušati sreću, mislim si, nikad nisam bio s parovima, ali za sve postoji prvi put! Promptno šaljem hrpu prostih fotki (imam ih fakat puno na lageru za ovakve prigode, nekih 2 gigabajta) i broj mobitela, očekujući odgovor. Prolazi minuta, dvijet, pet, deset, ništa.
Odjednom zvoni mobitel: ‘Nepoznati broj’
ISUSE! Mora da su to ovi sa sajta, što ću sad?! Da se javim ili da samo propustim poziv? Uvijek se userem u zadnjem trenutku kao zadnji drkadžija. Odmah sam izgubio erekciju. Drhtavim, zanojnim rukama grabim mobitel, stišćem ‘Odgovori’ pa kud puklo da puklo.
‘Halo…’ – s druge strane se začuje hrapavi, ozbiljni muški glas i izgovara moj nadimak sa sajta.
Fakat sam usran, jedva promucam, da, da, to sam ja, drago mi je, pa što tražite? Dobro da mu nisam rekao striček.
‘Mi smo free odmah, za sat vremena na Kvatriću?’

Puk, puk, završi se poziv, odjednom je sve dogovoreno u rekordnom roku! Doduše, nisam se čuo sa ženskom, što ako je u pitanju neki apsolutni manijak koji će me oteti i silovati? Pa jedan je život, treba poduzeti neki rizik, mislim si, skačem pod tuš, oblačim se, još malo se diram gledajući njihove fotke na sajtu i izlijećem iz stana.
Pičim ravno na 13-icu, slušam najgore moguće cajke na mobitelu da smanjim stres (slušam ih jako rijetko, da se kužimo), gornja glava mi je potpuno prazna, jer da je uključim, pobjegao bih doma iste božje sekunde.
Stižem! Na Kvatrić, tamo ispred velikog trgovačkog centra gdje smo se dogovorili. 18:55 je, ranim 5 minuta. Okej, čekat ćemo. Prolazi već nekih 10 minuta i ništa. ‘Jel moguće da su bili fejk? Ma sve je ovo tako pogrešno… Sad je zadnja prilika da odem doma!’
Ali vraga. Odjednom vidim siluetu nekog fakat niskog čovjeka u daljini, ide prema meni. Nigdje nikoga, to mora da je ON! Ali nema ŽENSKE! Jel ovo neka prevara? Sad nema natrag, što ću, ŠTO ĆU?!

Koračam prema njemu kao navijen, pružam ruku, nabacujem kiseli osmijeh i ispalim neku krajnje ukočenu budalaštinu: ‘Bok, a to ste Vi sa sajta, jel?’ Tip ne odgovara. Ok, mislim si, možda me nije čuo. Ponovim, pitam gdje je ženska?
‘Ajmo do auta.’ – kaže tip relativno smrknute face, ali opet, tako je nizak i pomalo komične figure pa si kontam, nema boga da bi me ovakav silovao. Ajmo vidjeti.
Dolazimo do auta, otvara mi stražnja vrata, ulazim, na prednjem sjedalu je ženska. Ženska je HOOOOOOOT!!! Dobro, hot za jednu milfaču, ali volim milfače. Pružam joj ruku i ispalim ‘Drago mi je’, ona mi uzvrati rukohvat, ali šuti poput njenog tipa.
Ok, ovdje je nešto čudno.

Odjednom čujem ‘klik’ vrata automobila, tip dodaje gas…
‘Čekaj, kamo ćemo onda? Imate stan tu negdje blizu ili..?’ – nastojim ostati pribran, ali i dalje me dočekuje njihova prokleta, jeziva šutnja. PONOVIM. NIŠTA. Ne reagiraju, kao da ne postojim. Tip pali radio, potiho svira neka strana country stvar.
U tom trenu sam se USRAO KAO ZADNJA SVINJA. Šutnja, njihovi hladni pogledi, emotivna pjesma koja prigušeno svira u pozadini… Vidio sam ovo na filmovima! Tip / cura koju pokupe na cesti uvijek na kraju umre u mukama!
Ovo je kraj, ovo je KRAJ! Ovi ljudi su psihički bolesnici koji će me odvesti u neki mračni podrum, premlatiti na mrtvo ime, izrezati na komadiće i rastopiti me u sumpornoj kiselini!!! HEJ, OVO JE STVARNO, OVO SE STVARNO DOGAĐA!!!

Suze mi krenu na oči, na jedvite jadne ih zadržavam, pred očima mi se vrti cijeli život. Sjetim se mame. Otići ću s ovog svijeta a da mami nisam rekao zbogom.
I onda me zapljusne val totalne indiferencije. Ionako ne mogu sad ništa, da počnem vrištati, nitko me ne bi čuo. Spreman sam da napustim svijet.
Vozimo se, vozimo, vozimo, odjednom naglo stanemo. Otključavaju se vrata: ‘Tu smo!’, prvi puta, i to relativno ležerno, ispali tip i dobaci ženskoj: ‘Hoćemo u ovaj ovdje kafić ili u onaj 20-ak metara dolje niz ulicu!?’

ŽIV SAM, ŽIIIIIV SAAAAMM!!!! Ovi ljudi su izgleda samo totalni šutljivi idioti, a ne manijakalni ubojice! Pamtit ću cijeli život svaki udisaj svježeg proljetno-večernjeg zraka nakon izlaska iz tog auta. Doživio sam katarzu, novi sam čovjek. Ajmo sad i vidjeti kog vraga ovi debili hoće.
Upadamo u neki kafić, nigdje nikoga, zbuksamo se u kut. Ženska naručuje crno vino, tip kavu, ja onako sramežljivo i djetinjasto, Coca Colu. Tip zgrabi novine i stane ih čitati, ženska se zapilji meni u oči i očekuje da počnem nešto pričati. ‘Dakle, tako, njima je neki fetiš da tip uopće ne komunicira s dečkom koji će mu trošiti ženu! Ali kog vraga da pričam s njom?!’
U totalnom očaju da izustim ijednu riječ, još uvijek pomalo potresen spoznajom da sam sada već mogao biti mrtav, počnem panično gledati oko sebe u potrazi za temom za razgovor. Pogled mi pada na telku gdje vrte neku nogmoetnu tekmu.
‘Hm, zanimljiva je ova tekma baš, jel ti voliš nogomet?’

Da, pitao sam ŽENU s kojom sam dogovrio spolni odnos voli li gledati NOGOMET. U tom je trenu sve postalo jasno. Njen pogled je vrištao od sažaljenja. Ali da vam ga otprilike prevedem:
‘Zlato mamino, pa tebi se preda mnom ne bi digao ni u snu.’
Totalno to, kakav si ti jadnik i ljudsko smeće, pomislim si. Istrpili smo, ne znam ni sam više kako, tih 10-15 minuta šutnje, listanja novina i awkward pogleda u kafiću. Na kraju su mi ponudili i prijevoz kući. prihvatio sam, što ću, već je kasno.
Naš rastanak? ‘Pa čujemo se još koji puta’ – bezvezno kažem tek tako da se raziđemo ljudski. Kiselo mi se nasmiju, a ja se slavodobitno zaputim u svoju malenu studentsku sobicu.
‘ŽIV SAM! TOTALNA POBJEDA!’, mantram si u glavi s luđačkim osmijehom na licu zadovoljavajući se pod tušem. Te večeri sam spavao kao beba.
I što je najgore, onda sve to, jednom prilikom, kad sam bio pijan, ispričao šefu na poslu. U malo izmijenjenoj verziji, gdje sam ja u cijeloj priči ispao malo više kul.
Mora da sada misli da sam totalni idiot.