Otkup

Milica je bila zaista srećna sa svojim najboljim prijateljem, komšijom i tajnim dečkom Karlom. On joj je često dolazio u posjetu, a ponekad bi naveče izašli u šetnju. Miličini roditelji nisu se previše protivili njihovoj vezi, ali ipak su upozorili Milicu da pazi na svoj ugled; i ona ih je poslušala.

Nažalost, došao je rat i Milica je morala da napusti svoj rodni grad. Odlazak iz malog rudarskog grada u srcu Bosne, gdje je provela svoje djetinjstvo i prve godine mladosti, za Milicu je predstavljao ogroman šok. Za sobom je ostavila dio sebe, ali i svog nesuđenog ljubavnika. Put ju je odveo u Beograd, glavni grad Srbije. Tamo je pronašla spas od strahota rata, ali ne i mir u duši. Još uvijek su je u snovima proganjali prizori razaranja i ubistava, te užasne noćne more pratile su je u stopu. Vremenom su, na sreću, i ta loša sjećanja izblijedila.

Deset godina kasnije, Milica je stasala u prelijepu mladu ženu za kojom se okretao svaki mladić na ulici. A ona je znala da ima moć nad svakim muškarcem kog joj srce poželi. Tako je šarmirala Rista, pomalo premršavog ali naočitog mladića. Njihov prvi susret desio se u jednom od brojnih beogradskih klubova. Na prvi pogled, Risto možda nije bio momak iz snova, ali je u ovom mrtvom snu zvanom život, ipak odisao nekom naročitom svježinom; a ovoj mladoj ženi je to očajnički trebalo.

Doduše, da se razumijemo, Risto nije bio jedini Miličin dečko. Horde muškaraca pratile su je na svakom koraku, a ona se, pronašavši novo samopouzdanje, igrala sa njihovim srcima. Zavodila ih je svojim gracioznim pokretima, mamila lascivnim izjavama, plesala im u krilu. Tipično za jednu beogradsku damu!

I tako, jedne pijane noći, u ko zna koliko sati poslije ponoći, Milica je pozvonila na Ristova vrata. Sam pogled na nju bio je dovoljan da Risto poludi. Odmah na pragu počinje da joj cijepa odjeću, njegovi prsti dodiruju svaki dio njenoga tijela, a ona drhti od neke čudne strepnje. Baca je na krevet, grubo hvata i uzima je otpozadi, nemilosrdno prodirući u njenu vaginu. Ne staje dok se ne zadovolji, a ona cvili od bola i užitka. Čuje ga kako stenje, zove je pogrdnim imenima.

„Droljo jedna!“, ponižava je, šamarajući je i vukući za kosu. U njegovim dodirima nema ni nježnosti, ni ljubavi. Pa ipak, ona je uzbuđena (i pijana), pa mu se predaje u potpunosti.

Njegovi pokreti postaju sve žešći, gubi kontrolu nad sobom, vrišti iz sveg glasa: „Kurvo jedna, kako si dobra! Razvaljujem ti pičku ko tikvu. Već je razrađena, ko zna koji sam ti po redu, kučko prljava.“

„Ja sam nevina“, teško progovara djevojka, na što joj se Risto smije u lice.

„Nevina si ti ko majka devet Jugovića, droljetino! Okreni se, sad hoću da mi popušiš kurac!“, naredio je.

Milica je jedva uspjela da se okrene, a Risto joj je gurnuo onu stvar u usta. Natjerao ju je da proguta njegovu spermu, premda joj se gadilo. Opet ju je nazivao pogrdnim imenima, zapravo toliko pogrdnim da se to više ne može ni napisati. Kad ju je konačno pustio, shvatila je da je te noći možda otišla predaleko…

„Kupi svoje prnje i gubi se, kurvetino! Traži novog klijenta“, kaže Risto i baca svežanj novčanica pred Milicu.

Ona ih ne uzima, već ustaje sa kreveta i odlazi, bez pozdrava. Slomljena, skrhana, svjesna da je sagriješila. Bila je to jedna velika pogreška! Izgubila je nevinost sa momkom kog je upoznala tek nedavno, u klubu čijeg se imena više i ne sjeća, a već je postala prostitutka.

Dosta je!, misli ona, prisjećajući se svog bivšeg prijatelja. „Odoh u Bosnu!“, govori dok sprema svoje stvari, a ruke joj drhte od uzbuđenja. Konačno će ga vidjeti; i više ga nikad neće pustiti.

Kiša je rominjala kad je Milica stigla u svoj rodni grad. Na ulazu u grad oronula zelena tabla sa natpisom DOBRO DOŠLI. Prizor je sablasan; na svakom koraku zjape polusrušene kuće, praznine i ruševine. Tu su i ostaci nekadašnje željezare. Sve je uništeno; samo je rijeka Stavnja bistra kao nikad prije, a Milica je pamti crvenu od gvožđa. Mladu ženu srce steže od pogleda na taj jad i čemer, ali ona ne posustaje, već hrabrim korakom ide naprijed, spremna za susret sa svojom sudbinom.

Na vidiku se uzdiže skromna katolička crkva, u koju je Miličin prijatelj potajno išao prije rata. Ni sama ne znajući zašto je toliko privlači jedna obična bogomolja, mlada žena otvara vrata. Sve je pusto, ali svjetlost svijeća dopire iz unutrašnjosti. Djevojka gleda oko sebe, osjećajući kako se mir polako vraća u njeno srce.

Iznenada, neko je pozdravlja. To je fratar, sveštenik kog prije nije vidjela. Odijenut je u crnu reverendu (mantiju), a iz zelenih očiju mu dopire neka neobična, blaga svjetlost.

Najednom, ona stade.

„Milice?“

„Karlo?!“ Nije mogla da vjeruje svojim rođenim očima. „Ti… postao si sveštenik?“

„Kao što vidiš. A otkud ti ovdje, nakon toliko godina?“

Milica je zanijemila. „Došla sam… da se ispovijedim. Vidite, oče Karlo, ja… zgriješila sam.“

„Iskreno, pomalo me iznenađuje izbor mjesta na kom tražiš oprost.“

„Imala sam neki predosjećaj da ću te naći baš ovdje, i tako mi je drago“, reče žena, sa suzama u očima.

„I meni, kćeri“, reče on.

Konačno je bila na sigurnom, ali sada je pred njom stajao težak zadatak, jer došlo je vrijeme za ispovijed. Fratar ju je uveo u ispovjedaonicu, gdje joj je preko ramena prebacio plašt.

„Sada ponavljaj za mnom“, reče otac Karlo. „Hvaljen Isus i Marija!“

„Hvaljen Isus i Marija“, ustreptalo ponovi Milica. Ovako se nijeispovijedala u svojoj crkvi.

„Sada klekni i prekriži se.“

Milica učini kako joj je rečeno.

„U ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen!“

„Ovo su moji grijesi…“

„Ja“, prošapta Milica, „počinila sam blud. Molim pokoru i odrješenje od grijeha.“

„Kćeri, to što si učinila je Gospodinu mrsko i za svaku osudu. Pa ipak, ti si samo ljudsko biće, a upamti, svaki čovjek je grješan. Zato počuj ono što ću ti sad reći: odrekni se tjelesnih naslada i vrati se na pravi put!“

Milica osjeti kako joj se srce para. Jer tu je stajao njen nekadašnji prijatelj Karlo, sada katolički sveštenik koji je ispovijedao nju, pravoslavnu Srpkinju. Da, on je bio tu, nad njenom glavom. Više ništa nije bilo važno.

„I ja te odrješujem od svih grijeha tvojih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga. Amen!“

„Hvala Vam, oče Karlo. Konačno sam slobodna!“, uzdahnu mlada žena i zagrli fratra. Karlovi obrazi se zarumeniše, a ona pritisnu svoje usne na njegov obraz.

„Kćeri, to što radiš nije dobro.“

Međutim, Milica nije htjela stati. Sad je on bio u njezinim kandžama. Ljubila ga je kao nikad dosad, trudeći se da ipak ne dodirne njegove usne… Ali, avaj! Gušeći se u vrtlogu strasti, privijala se uz njega, ljubila ga, a zatim klekla ispred njega i duboko ga pogledala u oči.

„Jebi me!“

Fratar je zanijemio.

„Želim da osjetim tvoju ljubav. Znam, rat nas je spriječio i deset prokletih godina bila sam u Beogradu, lutajući iz kreveta u krevet. Nisam ti to priznala, ali sada ti to kažem. Ja žudim za tobom. Sve vrijeme samo sam htjela da te zaboravim, ali sada sam tu, pred tobom. Želim da me jebeš, Karlo… Mislim, oče Karlo, želim da mi pokažete svjetlo!“

Mladi fratar je bio prestravljen. Pa ipak, srce mu je lupalo poput crkvenog zvona, čak i jače. Imao je priliku da učini ono o čemu je maštao otkako je bio dječak: da izgubi nevinost sa simpatijom iz djetinjstva.

„Milice“, zajeca Karlo, a ona ga uze za ruku i zavuče je u svoj dekolte. Osjetio je njene grudi pod svojim prstima, te dodirnuo izbočine. Poželio je da ih vidi gole, i ona je to osjetila bez da je izgovorio ijednu riječ. Za koji trenutak, pred Karlom su sijevnule dvije krupne, bijele dojke.

„Želim da ih poljubiš“, reče mlada žena, sva ustreptala.

Sveštenik je isprva oklijevao, ali već za nekoliko trenutaka naslonio je glavu na meke jastuke, nježno ih stišćući. Okolišao je kao mačka oko vrele kaše, nemajući hrabrosti da dodirne najosjetljiviji dio… Trebalo ga je osokoliti, a Milica je znala tačno kako da to učini. Karlovu ruku je nježno položila na svoje nabrekle bradavice, uzdišući kao kučka u tjeranju.

Mladi fratar više nije mogao podnijeti to mučenje i snažno je poljubio njene zanosne obline. Ali, ona je htjela još; htjela je da ih on siše, i privila ga je na svoje grudi, kao da mu je majka.

„Hoćeš da ih jebeš?“, upita mlada žena sasvim priprosto.

Fratar je ćutao, ali njegov ud je bio i više nego spreman. Kao maloprije, Milica je klekla pred Karlom, samo što je sada uzela njegov penis i smjestila ga između svojih dojki.

Ne može se riječima opisati kako se mladi pop osjećao u tom trenutku, samo mu se lice izvilo u neobičnu grimasu i prosiktao je: „Milice, sise su ti tako dobre“, boreći se za dah.

A Milica je jednu ruku zavukla pod suknju i mazila svoj klitoris, a drugom je trljala glavić Karlovog penisa o svoje tvrde, mesnate bradavice, razmazujući njegovu sluz po njima, na što je pop grcao od sladostrašća.

Mlada žena je znala da njen ljubavnik neće izdržati predugo, pa se prislonila uza zid ispovjedaonice i šapnula mu: „Dođi, Karlo.“

Čim joj se bojažljivo približio, uvukla ga je u svoj zagrljaj, čvrsto ga stegnuvši. Svjetlost svijeća je obasjavala dvoje ljubavnika koje je sudbina razdvojila, pa nakon toliko vremena ponovo spojila, u najsvetijem mjestu u njihovom rodnom gradu.

„Milice, ne mogu više, svršiću!“, Karlov glas je zapomagao.

„Svrši u meni!“, zacvili ona. „Želim da primim tvoje sjeme, ljubavi moja!“

Fratar je od neizmjerne slasti oborio svoju ljubavnicu na pod crkve i nadvio se nad njom, a zatim ispustio obilan mlaz sperme, duboko u njenu plodnu matericu.

Ni jedno ni drugo nisu rekli ni riječi. Zapravo, nakratko su maltene bili bez svijesti. Kada su konačno došli sebi, sveštenik je rekao: „Počinio sam smrtni grijeh.“

Milica ga nježno pomilova po obrazu. „Bog će ti oprostiti. Zna koliko se volimo. Hvala ti, Karlo.“ Zatim ga strastveno poljubi u usne.

Začulo se zvono koje je označilo devetnaest časova. Bilo je vrijeme za večernju molitvu. Još uvijek s nemirom u duši, Karlo je kleknuo pred raspećem, čvrsto stegnuvši ruku u ruci. I Milica je kleknula pored njega, moleći za oprost.

Kada se konačno smirio, fratar je ustao a mlada žena je rekla: „Vrijeme je da krenem. Idem za Beograd.“

Karlo je blago pogleda. „Gospodin ti je otpustio grijehe. Idi u miru.“

Mlada žena se prekrsti i posljednji put pogleda u svog ljubavnika. Zatim tiho reče: „Bogu hvala“, i izađe iz crkve.

P.S. Zanima me vaše mišljenje, slobodno napišite komentar. I još jednom oprostite ako sam ikoga uvrijedila, jer mi to nije bila namjera. I da, oprostite ako sam nešto pogrešno napisala. Nisam ekspert, a ni katolkinja/Hrvatica, pa postoji mogućnost da sam nešto provalila, ali nadam se da mi to nećete uzeti za zlo. Hvala na čitanju!